amunah

" Ovdje sam, dok sam još bio ja, onako ljetnje volio jednu " priča mi , gutajući me precrnim očima. Pokazuje mi na red prostranih bijelih ljetnjikovaca, poredanih uz obalu, prepunih promaje,onih lelujavih bijelih zavesa, ćilibarno-žutih podova, šuštanja svilenih penjoara i gramofonskih ploča. " Kako je Bog dobar, a kako smo mi loši." Kroz gorke suze grca hadžinica, kojima kao da proklinje ženski eksemplar, koji , i ne sluteći, puni nezasite oči njenog supruga. Hadžijska surma podvlači porodični portret tragovima kočnica. Što mu ne stavih ruku na vrat, umjesto ramena? Zapakujte jednu porciju Sarajeva sa šlagom, na koje mirišu one knjige i ona jakna skitarska što je krišom obukoh zadnji put. Sanjala sam ti oca jutros, i neki crveni ibrik, polupane zaglene tablje i hladnu vodu. Poslije sam pravila obloge po Živagovom receptu. Komarsky..sjećaš se paparazza? Ja ne mogu. Nemoj mi više pisati. Plakaće hadžinica.

" Obuci onu haljinu u kojoj sam te prvi put vidio ,dotjeraj se najbolje što znaš i budi poput drveta u prvo proljeće. Stavi one biserne, filigranske suze, neka budu jedine suze danas, i podigni svoje lijepo, bijelo čelo, jer danas ne smiješ biti ni tužna ni slomljena, to nikako! Danas je žena ....... ...... ,prkosna i lijepa kao pobunjenička zastava."

Ići ćeš. Znam. I ja bih, iz ovih stopa. To ću ti reći, zasigurno još onako malo drčno da te ohrabrim.Krpit ću se poslije. Zasuziću k'o sad naprimjer, doduše ekzibicionista i kraljica drame u meni se nada boljoj scenografiji, trenutno sam u kuhinji, na nekoj nakrivoj bijeloj skemliji made in Švecka, motam veš i brišem suze nečijim gaćama. Čistim. Izbjegavam da razmišljam , hvataće me to običaju na nekom bezveznom sjelu, znaš ono kad odlutam pa ti uhvatim pogled, pa potonem ovakva nezasita. Na trenutak ću zastati i pustiti da me preplavi. Kao sad na primjer. Vrisak će se pentrati uz grlo, progutat ću ga na vrijeme, ostat će samo uzdah . I znatiželjni pogledi koji me netremice mjerkaju preko folijom pokrivenih tepsija. Oh, I will miss you. K'o da gledam...

Našla sam te u naninom krevetu, raširenu k'o morsku zvijezdu, zalutalu medj pernatim dunjama kojima se moja mati betonira bez obzira na ljepljivost i temperature napolju. Zabila sam nos u kosicu i pojubila oznojeno čelo što od himalajskih dunja i jorgana ( aman mati! ) što od huje jer nismo išle na post akšamski krug biciklom oko mahale. Vruće, kao što rekoh, al' nek se zna čija si! Haljine su spremne, kako za sutra, tako i za subotu. Tortu ću sastavljat u petak, kad stignem gore, i sigurno u sitne sate brojati sve po spisku i zvijeri i ljepotici i ruži i zamku, kao i proteklih godina sunđer Bobu i jednorogu, Mini Mausu. I kad onako umorna i polugluha od šećerom raspomamljene djece, nemuštog ti oca, koji nikad ne zna gdje je šta i ostalih krvnih i sudbinskih saputnika podbulih od roštilja, fondana i hlora u bazenu, snenih meksikanaca koji post traumatološkom šoku od potrebe dede ti, oca mi, da konja, dovedenog da pronosa čedovišta , pojaši, trepću ko iznenađeni fazani, pomislim po običaju, što mi ovo sve treba, jer niko nije umro od Chuck E. Cheesa, igraonica i inih, i onda te pogledam i sve ima smisla. I džaba sad zvijeraš tim okurdama u mene, nema bicikla i tačka!

1. Skontat' kako da sadista u meni klone pred iskonskim potrebama za ićem i pićem, i zaleti se onako drčno, k'o sedamaestogodišnjakinja, u ljepljivu vrelinu,uleti u prekoputni balkaneze granap, zgrabi što se zgrabit mora, i otpuže nazad. Trenutni rezultat: Još se natežemo. All my selves. 2. Počešljati dijete, napraviti Minkicine kikice, sa ostavljenom sposobnosti treptanja. Konačni rezultat: Uspjela, trepće i ne spadaju! 3. Složiti se da jesmo danas stoputa ljepši. Konlukžn: Gledam niz sebe. Ravishing. 4. Otvoriti blog. Evo jesam.